Socioemocionalni razvoj djeteta

Svaki roditelj želi da njegovo dijete bude uspješno u životu te stoga često brine stječe li dijete dovoljno znanja na početku svojih akademskih karijera. Iako rano obrazovanje izgrađuje važne temelje za akademske vještine, mnogi bi se roditelji iznenadili kad bi znali da su socijalne vještine zapravo mnogo bolji pokazatelj ishoda u odrasloj dobi nego rano stečene akademske vještine.

Dobro razvijene socijalne vještine pridonose integraciji u vršnjačku skupinu i uspješnijem nošenju sa zahtjevima i izazovima koje pred dijete postavlja okolina.

Socijalne vještine su ponašanja koja pomažu djetetu u uspostavljanju i održavanju odnosa s drugima, a odnose se na sljedeće vještine:

• komuniciranja
• rješavanja problema
• odlučivanja
• kreativnog i kritičkog mišljenja
• upravljanja sobom, svojim emocijama i ponašanjem.

Socijalne vještine se uče od samog rođenja. Roditeljska odgovornost i skrb, odnos roditelj i djeteta u ranom djetinjstvu te interakcija među članovima obitelji od iznimne su važnosti za razvoj socijalnih vještina djeteta. Odgovorno i brižno roditeljstvo pomaže djetetu vidjeti svijet u pozitivnom svjetlu i očekivati pozitivne odnose s drugima. Dijete usvojenih socijalnih vještina odrasta uz roditelje s kojima ga veže interakcija ispunjena međusobnim prihvaćanjem te autoritativnim odgojnim stilom (pružanje topline i nadzora kroz jasno postavljanje granica te pozitivno usmjeravanje) bez prisilnog oblika discipliniranja i tjelesnog kažnjavanja. Navedeni elementi roditeljskog odgoja temelj su socijalnog razvoja djeteta. Takvo, poticajno roditeljstvo određuje kako će dijete doživljavati samo sebe i svoju okolinu – dijete će biti samopouzdanije i imati više poštovanja prema sebi i drugima te će i manje biti sklono neke svakodnevne događaje doživljavati stresnima; rjeđe će se osjećati povrijeđeno u socijalnim kontaktima, a probleme u odnosima češće će doživljavati kao privremene i rješive; biti će uspješnije u školi, spremnije okušati se u raznim izazovima te stvarati bolje socijalne odnose.

Zašto su socijalne vještine važne?

Istraživanja su pokazala da bez obzira na to koliko je dijete napredan čitatelj ili koliko njegovi roditelji zarađuju, djeca vrtićke dobi koja imaju izražene socijalne vještine vjerojatnije će završiti srednju školu, upisati fakultet, pronaći posao i izbjeći zatvor, za razliku od djece s manje razvijenim društvenim kompetencijama. Danas mnogi roditelji i škole osjećaju pritisak da smanje vrijeme provedeno u igri i društvenoj interakciji kako bi povećali vrijeme za poučavanje, a zapravo su socijalne vještine najbolji pokazatelj djetetovog dugoročnog uspjeh. Socijalne vještine povezane su s prihvaćanjem od strane vršnjaka i nastavnika što doprinosi socijalnom i kognitivnom razvoju. Također, najbolji pokazatelj u djetinjstvu za prilagodbu u odrasloj dobi nije inteligencija, nisu školske ocjene, već je način na koji se dijete slaže s drugom djecom.

Koja je uloga emocija?

Emocije su zapravo impulsi koji nas navode na djelovanje, a naslijeđeni su evolucijski. Emocije predstavljaju reakcije na događaje u okolini, a praćene su biološkim promjenama u našem tijelu. Odrastanjem djeca uče koji su prihvatljivi, a koji neprihvatljivi načini iskazivanja vlastitih emocionalnih doživljaja. Ipak, unatoč društvenim normama i pravilima ponašanja, često se dogodi da emocije prevladaju razum – kako kod djece i mladih koji tek uče vladati svojim emocionalnim stanjima, a tako i kod odraslih od kojih se očekuje da su tu vještinu već savladali.

Zašto je važno razumjeti i vladati emocijama?

Djeca i tinejdžeri koji razumiju i mogu kontrolirati svoje emocije će vjerojatnije:

• izraziti emocije na primjeren način
• lakše prihvatiti razočaranje, frustraciju ili uzbuđenje
• ponašati se na prihvatljiv način koji isključuje agresiju prema drugima, stvarima ili samom sebi

Djetetova sposobnost da razumije i kontrolira svoje emocije se razvija s odrastanje. Malo dijete uči razumjeti emocije uz pomoć odraslih. Djeca tada uče prepoznati i imenovati emocije, a što predstavlja temelj za kontrolu emocija kako odrastaju. Razumijevanje i imenovanje emocija se naziva emocionalna regulacija te je važan dio djetetove samoregulacije.

Djeca doživljavaju emocije i prije nego ih nauče izraziti riječima, isto kao i što razumiju riječi prije nego ih počnu koristiti. Stoga djeci možemo pomoći u razumijevanju onoga što osjećaju tako da im pomognemo razviti „rječnik emocija“. Kad dijete pokazuje neku emociju, možemo imenovati tu emociju i pričati o njoj (npr. dijete se smije: „Imaš veliki osmjeh na licu. Sretan si što me vidiš.“). Djeca najbolje uče igrajući se te tako i o emocijama možemo „učiti“ kroz igru, pjevanje, čitanje, lutke…

Snažne emocije poput frustracije, ljutnje i srama mogu na malu djecu djelovati preplavljujuće. Kad se takve emocije dogode djetetu može pomoći da osjeti našu prisutnost i utjehu (biti s djetetom u tom trenutku – „tu sam za tebe, trebaš li zagrljaj?“) kako bi se lakše umirilo i nosilo s takvom emocijom.

Kako roditelji mogu pomoći djetetu izgraditi dobre socijalne vještine?

Ponašanje vašeg djeteta pod utjecajem je stila vašeg roditeljstva. Dvije dimenzije roditeljstva posebno su važne za djetetov razvoj. Prva je roditeljska toplina koja se mjeri količinom podrške, ljubavi i ohrabrivanja koju pružate, nasuprot neprijateljstvu, postiđivanju i odbacivanju. Druga je roditeljski nadzor koji označava razinu i snagu kojom dijete nadzirete, discipliniranost koju mu ugrađujete i način kojim njime upravljate, nasuprot tome da je vaše dijete uglavnom nenadzirano. Optimalno roditeljstvo uključuje i toplinu i nadzor. Odredite mjeru. Ne budite ni autoritarni ni popustljivi ni ravnodušni. Budite autoritativni koliko je potrebno, ali budite topli i u svakom trenutku svoju ljubav učinite dostupnom svom djetetu. Od temeljnog značaja je da se vaše dijete osjeća voljeno i prihvaćeno, ali da razumije da postoje pravila ponašanja koja ćete zahtijevati da ih slijedi.

Budite model primjerenog ponašanja

Roditelji su djetetu najvažniji učitelji – svojim ponašanjem uče dijete koje ponašanje je primjereno, a koje nije. Dijete koje uči od roditelja kako adekvatno rješavati sukobe, izražavati ljutnju ili se nositi sa stresom bez agresivnog ponašanja, uspješnije će, na sličan način, rješavati svoje sukobe. Ono koje uči od roditelja kako pažljivo slušati druge, komunicirati i odnositi se prema drugima s poštovanjem, vjerojatnije će se tako i samo ponašati prema svojim vršnjacima i okolini. Dogovarajte se s djetetom ako želite da se ono dogovara s drugima. Važno je dijete naučiti da njegovo ponašanje može imati posljedice na drugu osobu te izazvati određene osjećaje ili ponašanja. Efikasan i jednostavan način kako naučiti dijete da njihovo ponašanje ima posljedice na druge je da roditelj u komunikaciji s djetetom koristi „ja – poruke“: „Kad ti __________ (navesti konkretno ponašanje djeteta, npr.: „vičeš“), ja se osjećam __________ (npr. „ljuti me“, „smeta me“) i želim da ti __________ (konkretno navesti što da dijete radi drugačije, npr.: „pričaš/igraš se tiše“).

Zajedničko vrijeme roditelja i djeteta

Zajedničko vrijeme roditelja i djeteta čaroban je sastojak za razvoj njihovog dobrog odnosa, a taj je odnos temelj za djetetovu dobru suradnju s roditeljevim zahtjevima i cjelokupni razvoj. Od količine vremena važnija je nepodijeljena pažnja koju dijete dobije od roditelja. Tako je vrjednije nekoliko puta po 15 minuta igre u kojoj je sva roditeljeva pažnja u tome da slijedi dijete i govori ono što vidi da dijete radi i osjeća, nego sat vremena „igre“ u kojoj roditelj paralelno obavlja još neke poslove ili nameće svoje ideje u igri.

Razgovarajte s djecom o načinu i razlogu ponašanja drugih

Kad ste zajedno s djetetom u situaciji da primijetite ponašanja drugih osoba (uživo ili na televiziji) možete razgovarati s djetetom što ste vidjeli, pitati ih za mišljenje – što oni misle zašto se netko ponašao na određeni način (zašto je vikao, naljutio se, udario nekoga…) te pitati što bi oni učinili da su u toj situaciji te kako bi se druga osoba osjećala. Pomozite djetetu da shvati da je u redu ljutiti se, ali da ne smije zbog toga nekoga udariti ili koristiti ružne riječi. Često nema jednostavnih odgovora na većinu dječjih problema s vršnjacima.

Zato djeci pomaže naučiti kako razmišljati o odnosima i vagati posljedice svojih postupaka za sebe i za druge. Djeca ohrabrena razmišljati o tuđim osjećajima i potrebama pozitivnija su i suradljivija prema vršnjacima.

Učite djecu dijeliti

U ranim godinama života djeci je vrlo teško dijeliti stvari, ona to ne znaju te ih je potrebno naučiti. Dijete od malena možete poticati na dijeljenje na način da ih učite da ne moraju sve što žele dobiti iste sekunde te da je u redu pričekati dok druga osoba ne završi. Dijete također možemo poticati da i ono drugom djetetu na sličan način kaže: „Sad se ja igra, dati ću ti igračku kad završim“. Važno je naglasiti da djeca ne moraju nužno sve svoje stvari dijeliti s drugima, naročito ukoliko su za njih vezane (npr. omiljeni medvjedić). Ukoliko vam dolazi drugo dijete u posjetu, svoje dijete možete pripremiti tako da zajedno izaberete igračke s kojima će se igrati te napomenete djetetu da drugo dijete neće te igračke ponijeti kući.

Potkrepljujte poželjna ponašanja

Pri poučavanju djece dobro je pozitivno potkrijepiti (pohvaliti, nagraditi, dati pozitivnu pažnju) ponašanje koje želimo da dijete zadrži ili razvije, a prekinuti i ignorirati ono koje želimo da dijete promijeni.

Izrazite pozitivan stav

Roditelji socijalno kompetentne djece tumače socijalne događaje na način koji ohrabruje i sadrži konstruktivne stavove. Umjesto da kažu ''To je zaista zločesto dijete'', mogu reći nešto poput ''Uh, možda mu je danas loš dan.'' Oni izražavaju pozitivne primjedbe kao ''Ponekad se djeca žele igrati sama'' umjesto da kažu ''Oni baš nisu dobri ako te ne žele pustiti da se igraš s njima.'' Izbjegavaju komentare poput ''Možda im se ne sviđaš'' i umjesto toga komentiraju ''Možda se ne žele igrati baš to, ali bi ih zanimalo nešto drugo''. Takvi pozitivni, konstruktivni komentari ohrabruju dijete za daljnje pokušaje. Svaki eventualni neuspjeh prilika je za učenje! U odnosima s drugima važno je znati da ishod neke situacije u velikoj mjeri ovisi i o drugoj osobi ili osobama. Primjerice, činjenica da je drugo dijete odbilo ići s vašim djetetom u kino možda je u većoj mjeri posljedica značajki tog drugog djeteta nego vašeg djeteta. Vaše dijete treba naučiti da činjenica da se netko odbija družiti s njime ne znači da je ono loše, već da svatko odabire prijatelje koji njemu odgovaraju.

                         Neki seljak imao dva magarca.

Da ne bi pobjegli, odlučio ih je vezati zajedno istim konopcem.

Nakon nekog vremena magarci su postali gladni.

Onda je jedan krenuo prema sjenu kako bi se najeo.

Ali konopac je bio prekratak!

Vukli su svaki na svoju stranu, i nijedan od njih dvojice nije  uspio dohvatiti ni mrvicu sijena.

Nakon puno pokušaja, odluče  razgovarati o svom problemu.

Razgovor je duuuugo trajao: ipak su to bili magarci – tvrdoglavi.

Konačno odluče:

Oba, zajedno, pojest će prvu hrpu sijena, a potom

zajedno drugu. Odluku su proveli u djelo i do sita se najeli, usprkos konopcu kojim su bili vezani.

Mi smo ti koji biramo kako se ponašati i reagirati. Rastemo i mijenjamo se cijeli život, a prilika i mogućnost da se mijenjamo stalno je uz nas. Djeci smo uzori što god napravili i kako god reagirali. Možemo odlučiti zajedno s njima graditi optimističan stil gledanja na događaje u kojima se nađemo, tražiti načine na koji možemo riješiti probleme koji nas snađu, iskoristiti prilike za razvoj „pozitivnih“ osobina poput ustrajnosti i hrabrosti te misaonog sklopa: trudom možemo doći do cilja, svaki izazov je prilika za rast i učenje, greške su sastavni dio učenja te uvijek možemo razvijati i mijenjati svoje kvalitete.